Mislim da večina nas zna, barem određene generacije, kako je to biti izbjeglica, biti istjeran iz svog doma, bježati da sačuvaš živu glavu. Znamo to svi. Ne tako davno bježali smo i mi, iz gradova u druge gradove naše države i preko granica, bježali smo, plakali, tražili tko će nas primiti.
Ja moram priznati, najlošiji dio tih dana sam nekako uspjela izbjeći, najdalje što sam otišla bilo je s mora u Zagreb na neko vrijeme, sa 6 godina, daleko od mame i tate, sama, sa sestrama i bratom. Je, bila sam mala, ali se jako živo sjećam tih dana. Znam da jesmo bježali, na sve moguće načine, okolnim putevima, putovali satima, pa čak i danima da bi došli negdje gdje ćemo se bar malo osjećati sigurnije.
Nije mi to razdoblje ostalo u jako lošem sječanju. Iskreno, primili su me u drugom gradu kao jednu od svojih, ni na koji način nisu me odvajali. Osim mene otišlo je iz drugih gradova još puno puno ljudi, bilo van države ili unutar države. Primili su nas, i dan danas neki žive tamo di su otišli u vrijeme nemira i rata.
Kao mala, sjećam se jako dobro, u samom početku svega, postojao je dom umirovljenika nedaleko od moje kuće, tamo su smjestili izbjeglice, bilo ih je puno, stvarno puno, starih, mladih, muških, ženskih, djece....preplašeni i stisnuti jer nisu znali što ih čeka. S tom djecom mi smo se igrali, ni jednom nismo gledali na to od kud su, tko su i što su. Možda jer smo bili djeca? Jer ne gledamo na takve stvari? Možda su nam druge stvari bile bitnije osim činjenice da je neko izbjeglica i da nema ništa svoje.
Zašto ovo pišem? Zato jer danas, nakon 15 godina onoga što smo MI prošli, kada su nas drugi primali u svoje domove, gradove, države, ne gledajući tko smo i što smo, već gledajući da nam samo pomognu, na bilo koji način, makar samo lijepom riječi, nakon svega toga u čemu bi se mi trebali dobro snalaziti mi odbijamo pomoći i pišemo toliko ružnih stvari?
Strah nas je? Jeste li pomislili da je bilo strah i one koji su nas primili? Oni su Sirijci? Ok i mi smo Hrvati, u čem je stvar? Vjerujem da su mnogi od vas možda naišli na neodobravanje i osude okoline dok ste bili izbjeglica, da li stvarno želite da se i neko drugi osjeća tako, kad i sami jako dobro znate kakav je to osječaj, biti daleko od svoga, sam, bez ičega i ne znati što te čeka.....zašto nekom drugom dati isti taj ružni osječaj samo zato jer padaju osude odakle su oni.
Koliko naših ljudi ima van Hrvatske koji su otišli npr u Njemačku, Austriju, pa i u Ameriku il ko zna di? I mi smo stranci za njih bili, mogli su nas zanemariti, zatvoriti nam vrata, izbaciti nas, ali nisu....zašto mi sad to radimo?
Danas imamo državu, imamo prava, imamo porodiljne, dječje, socijalne pomoći i puno toga, nije savršeno, teško je, ali imamo....a zašto imamo? Imamo jer su nam prije 15 godina drugi ljudi, države i gradovi uskočili u pomoć.
Nemojte mi pričati da to nije tako. Bila sam mala ali sjećam se svega, jako živo. Nisam previše patila, ali sam svjesna da bez dobrih ljudi daleko nebi stigli.
Unatoč nekima koji su osuđivali, puno je više bilo onih koji su pomagali. I danas postoje snimke, stare snimke koje puštaju kada slavimo blagdane vezane za osnivanje države, slobodu itd.....Da li bi slavili sve to da nije bilo onih koji su nam pomogli dok smo se i sami borili? Nebi, toga nebi bilo, pitanje je gdje bi bili sada.
Čitam zadnjih dana takve natpise da mi je muka, da se zapitam gdje je nestao normalan čovjek, pun tolerancije, solidarnosti i humanosti, iste te osobine drugi su pokazivali nama. Kao da smo zaboravili da smo jednom i mi bili napaćen narod. Čitam razne statuse: 'gonite ih preko granice, zatvorite im granice, opasni su, radit će nerede, ne valjaju....' i još tonu drugih izrečenih i napisanih riječi. Zaboravili ste kako je to??
Reči će neko, to pišu oni koji nisu doživjeli rat, pa da...ali ti isti mladi ljudi koji su imali sreću roditi se nakon rata od nekoga su takve stvari čuli, jel tak?
lako vam je sad pričati, dok ste na sigurnom, dok je mir, dok nemate potrebu otići daleko od svoga, napustiti sve svoje, lako je sad biti velik i važan, ali nitko od nas nije bio niti velik, niti važan u vrijeme dok smo mi bježali. Tad smo bili manji od makovog zrna, tad smo se svim srcem nadali da će nas tamo negdje, daleko od našeg, netko prihvatiti i učiniti nam život barem malo lakšim.
Tako je sad njima, dovoljno je sjetiti se onih dana dok smo mi bili u toj situaciji, pričati našoj djeci da smo nekad mi bili na njihovom mjestu, i onda ćete shvatiti da treba pomoći, pa makar lijepom riječi, ali pisati da ih treba maknuti, potjerati i zatvoriti im sva vrata...to je nehumano, jer....gdje bi mi danas bili da su nam svi zatvarali vrata???
Ja moram priznati, najlošiji dio tih dana sam nekako uspjela izbjeći, najdalje što sam otišla bilo je s mora u Zagreb na neko vrijeme, sa 6 godina, daleko od mame i tate, sama, sa sestrama i bratom. Je, bila sam mala, ali se jako živo sjećam tih dana. Znam da jesmo bježali, na sve moguće načine, okolnim putevima, putovali satima, pa čak i danima da bi došli negdje gdje ćemo se bar malo osjećati sigurnije.
Nije mi to razdoblje ostalo u jako lošem sječanju. Iskreno, primili su me u drugom gradu kao jednu od svojih, ni na koji način nisu me odvajali. Osim mene otišlo je iz drugih gradova još puno puno ljudi, bilo van države ili unutar države. Primili su nas, i dan danas neki žive tamo di su otišli u vrijeme nemira i rata.
Kao mala, sjećam se jako dobro, u samom početku svega, postojao je dom umirovljenika nedaleko od moje kuće, tamo su smjestili izbjeglice, bilo ih je puno, stvarno puno, starih, mladih, muških, ženskih, djece....preplašeni i stisnuti jer nisu znali što ih čeka. S tom djecom mi smo se igrali, ni jednom nismo gledali na to od kud su, tko su i što su. Možda jer smo bili djeca? Jer ne gledamo na takve stvari? Možda su nam druge stvari bile bitnije osim činjenice da je neko izbjeglica i da nema ništa svoje.
Zašto ovo pišem? Zato jer danas, nakon 15 godina onoga što smo MI prošli, kada su nas drugi primali u svoje domove, gradove, države, ne gledajući tko smo i što smo, već gledajući da nam samo pomognu, na bilo koji način, makar samo lijepom riječi, nakon svega toga u čemu bi se mi trebali dobro snalaziti mi odbijamo pomoći i pišemo toliko ružnih stvari?
Strah nas je? Jeste li pomislili da je bilo strah i one koji su nas primili? Oni su Sirijci? Ok i mi smo Hrvati, u čem je stvar? Vjerujem da su mnogi od vas možda naišli na neodobravanje i osude okoline dok ste bili izbjeglica, da li stvarno želite da se i neko drugi osjeća tako, kad i sami jako dobro znate kakav je to osječaj, biti daleko od svoga, sam, bez ičega i ne znati što te čeka.....zašto nekom drugom dati isti taj ružni osječaj samo zato jer padaju osude odakle su oni.
Koliko naših ljudi ima van Hrvatske koji su otišli npr u Njemačku, Austriju, pa i u Ameriku il ko zna di? I mi smo stranci za njih bili, mogli su nas zanemariti, zatvoriti nam vrata, izbaciti nas, ali nisu....zašto mi sad to radimo?
Danas imamo državu, imamo prava, imamo porodiljne, dječje, socijalne pomoći i puno toga, nije savršeno, teško je, ali imamo....a zašto imamo? Imamo jer su nam prije 15 godina drugi ljudi, države i gradovi uskočili u pomoć.
Nemojte mi pričati da to nije tako. Bila sam mala ali sjećam se svega, jako živo. Nisam previše patila, ali sam svjesna da bez dobrih ljudi daleko nebi stigli.
Unatoč nekima koji su osuđivali, puno je više bilo onih koji su pomagali. I danas postoje snimke, stare snimke koje puštaju kada slavimo blagdane vezane za osnivanje države, slobodu itd.....Da li bi slavili sve to da nije bilo onih koji su nam pomogli dok smo se i sami borili? Nebi, toga nebi bilo, pitanje je gdje bi bili sada.
Čitam zadnjih dana takve natpise da mi je muka, da se zapitam gdje je nestao normalan čovjek, pun tolerancije, solidarnosti i humanosti, iste te osobine drugi su pokazivali nama. Kao da smo zaboravili da smo jednom i mi bili napaćen narod. Čitam razne statuse: 'gonite ih preko granice, zatvorite im granice, opasni su, radit će nerede, ne valjaju....' i još tonu drugih izrečenih i napisanih riječi. Zaboravili ste kako je to??
Reči će neko, to pišu oni koji nisu doživjeli rat, pa da...ali ti isti mladi ljudi koji su imali sreću roditi se nakon rata od nekoga su takve stvari čuli, jel tak?
lako vam je sad pričati, dok ste na sigurnom, dok je mir, dok nemate potrebu otići daleko od svoga, napustiti sve svoje, lako je sad biti velik i važan, ali nitko od nas nije bio niti velik, niti važan u vrijeme dok smo mi bježali. Tad smo bili manji od makovog zrna, tad smo se svim srcem nadali da će nas tamo negdje, daleko od našeg, netko prihvatiti i učiniti nam život barem malo lakšim.
Tako je sad njima, dovoljno je sjetiti se onih dana dok smo mi bili u toj situaciji, pričati našoj djeci da smo nekad mi bili na njihovom mjestu, i onda ćete shvatiti da treba pomoći, pa makar lijepom riječi, ali pisati da ih treba maknuti, potjerati i zatvoriti im sva vrata...to je nehumano, jer....gdje bi mi danas bili da su nam svi zatvarali vrata???
Nema komentara:
Objavi komentar