Imam jedno pitanje za vas.......kakvo je vaše stajalište u situaciji da se vaše dijete zaljubi u nekoga druge kulture? Mislite li da bi bili sretni ili bi imali veće ili manje probleme u zajedništvu s tom osobom s obzirom na neke određene razlike?
Toliko je različitih ljudi u svijetu, razlike su u jeziku, kulturi, vjeri, obićajima...mislim, sve te razlike i čine ovaj svijet posebnim, bez razlika bi bilo dosadno. Ali činjenica jest da mnogi ne prihvaćaju i ne toleriraju razlike među partnerima, bilo da su odrasli ili djeca. Dok smo odrasli, onda ustvari sami odlučujemo o tome, ali što kad su u pitanju naša djeca.
Da li bi dozvolili da vaše dijete, prve ljubavi isprobava sa nekim tko je druge vjere, rase, druge kulture općenito?
Često se susrečem u okolini s ljudima koji ni za živu glavu djetetu nebi dozvolili da ima vezu s nekim tko nije njihove nacionalnosti. Ali, ako se dijete zaljubi, sjetite se sebe sa svojim 15-16 godina, pa čak i mlađe u današnje doba, kad dolazi do prvih poljubaca, prva držanja za ruke i slično. Koliko je jedno dijete koje je rođeno davno nakon nekih određenih događaja spremno shvatiti vaš stav o tome. Jeste li u stanju djetetu zabraniti druženje s osobom druge nacionalnosti ili ste ipak dovoljno fleksibilni da ih pustite da sami odluće o tome? Živite li još u prošlosti i birate li 'pogodne' partere i društvo za svoju djecu?
Da li je uopće bitno ko smo i kojoj nacionalnosti ili vjeri pripadamo?
Moj stav o tome odavno je jasan svima koji me znaju. Nacionalnost, vjera, kultura, to su značajke koje nas obilježavaju ali ne i određuju tko smo i što smo. To je naš život...u kojoj kulturi se rodimo takvi ćemo biti ali to ne znaći da smo loši, dobri, ubice ili nešto deseto, zar ne? Svatko od nas ima srce i dušu, ima razmišljanja o tome što je pravo, a što krivo, imamo moralne vrijednosti koje nas uče, a koje su, ustvari jednake kod svake kutlture, što ne? Svi mi učimo o osnovnom moralnim vrijednostima, o bontonu i sličnom stvarima, znaći nebitno je u kojem vremenu i kojem dijelu zemlje smo rođeni, činjenica jest da smo svi ljudi.
Pa zašto onda ne dozvoliti svom djetetu da prve ljubavi upozna s nekim druge nacionalnosti ili vjere??
Zašto....hm, zato jer mnogi od nas još uvijek žive u prošlosti. ta prošlost neda nam da učimo djecu moralnim vrijednostima koje trebamo već ih učimo nećemu što nije u redu, da sude o nekome na osnovu nečega što ta osoba jedva da i zna. To nikako nije u redu. vrijeme je prošlo, pošlost treba ostaviti iza sebe, povijest u školi naučit će nas činjenice i na objektivan način obasniti neke stvari koje su bile. Nije na nama da na subjektivan način učimo djecu o stvarima koje su prošle.
Uzmimo i primjer danas.....puno se priča o izbjeglicama iz Sirije koje dolaze. Mišljenja po tom pitanju se razilaze, ali, uzmimo za primjer da se vaše dijete za godinu, dvije ili pet, zaljubi u jednog od tih izbjeglica...što onda? Pustiti ili intervenirati? Jeli bitnije vaše mišljenje o tom 'problemu' ili je bitnije da vaše dijete bude sretno i samo spozna karakter osobe koju voli?
Budimo realni, u večini slučajeva, prve ljubavi završe neslavno, to je tek upoznavanje s tim aspektom života, rijetko kad ima govora o nekoj ženidbi/udaji i osnivanju obitelji. Mislim, pričamo o djeci od 15-16 godina, dakle, to su prve ljubavi koje prolaze i ostaju u sječanju...jeste li sigurni da želite da ta sječanja budu loša zbog vaših zabrana i koječega na osnovu vašeg subjektivnog mišljenja ili ipak želite da vaše dijete jednog dana ima predivna sjećanja na svoju prvu ljubav?
Da li je stvarno tako bitno koje smo nacionalnosti ili vjere? Da li je stvarno bitno da li se molimo okrenuti na sjever ili jug ili se molimo ležeči u krevetu? Koliko je važno da vaše dijete nađe životnog partnera iste kulture, da li vam to jamči da će biti sretni??
Ne, ne jamči....koliko brakova poznajem koji su iste nacionalnosti i vjere pa nisu uspjeli, a isto tako poznajem ljude koji žive u braku sa osobom druge vjere i nacionalnosti i nema sretnijih ljudi od njih. Činjenica jest da sve to nije bitno, bitno je pronaći onog nekog tko će vam dati sigurnost, tko će biti s vama, u dobru i zlu, tko vas neće maltretirati, tko će vas maziti i paziti svaki dan, s kojim ćete se svađati i miriti, kojem čete reči 'budalo' i 'ljubavi moja'. Svemu tome i naša djeca trebaju težiti u potrazi za svojom osobom, ali to neće pronaći ako im je osnova traženja u tome da li je ove ili one nacionalnosti ili vjere Na taj način neće obratiti pozornost na bitne stvari u potrazi. Gledat će nešto što nimalo nije važno.
Jednom sam čitala saaavršenu knjigu, zove se 'Theovo putovanje', koliko god listova ta knjiga imala progutala sam ju u roku dva dana. Upravo uz nju sam potvrdila svoja razmišljanja o svim tim različitostima u svijetu. Inaće sam uvijek imala isto mišljenje, ali uz tu knjigu to isto mišljenje sam učvrstila još više.
Bez različitosti, svijet bi bio dosadan....da li se razlikujemo po boji kose, građi, vjeri ili nacionalnosti, sasvim je nebitno dok smo ljudi. Znaći, sve što jest bitno je da smo ČOVJEK, pošten, realan čovjek koji poznaje moralne vrijednosti, i koji poštuje sebe ali i svako drugo biće na ovoj zemlji. Tome trebamo težiti, učiti i našu djecu, a ne onom ko je koje vjere i nacionalnosti.
Učiti djecu da sude po tome ravno je tome da gradimo osobu koja mrzi, a mrziti nije nikada dobro. Naša djeca, kao i mi, mogu biti sretni bez obzira s kim živili, da li živimo sa onim tko je kao mi, ili živimo s nekim tko ima druge kulturološke navike.
Suživot različitih kultura, prihvaćanje jedni drugih bez obzira na kulturu i obićaje, može ovaj svijet učiniti puno boljim mjstom za život. Možda živim u oblacima ako mislim da je to moguće, ali, ako bi svatko od nas, na samo jedan trenutak stao na loptu i ne pitao nekoga tko je i što je, već sam stvorio mišljenje o toj osobi na osnovu toga kakva je osoba a ne odakle je, vjerujem da bi mnogi od nas shvatili o ćemu pričam. Dozvoliti djetetu da voli Njemca, Nizozemca, Muslimana, Hrvata, Srbina.....sasvim je svejedno koga voli dok ga ta druga osoba poštuje, dok su sretni zajedno pa makar i sa 15 godina ili u braku, nebitno, bitni smo mi kao ljudi, što nosimo unutar sebe a ne što nam piše tko smo na papiru......
Toliko je različitih ljudi u svijetu, razlike su u jeziku, kulturi, vjeri, obićajima...mislim, sve te razlike i čine ovaj svijet posebnim, bez razlika bi bilo dosadno. Ali činjenica jest da mnogi ne prihvaćaju i ne toleriraju razlike među partnerima, bilo da su odrasli ili djeca. Dok smo odrasli, onda ustvari sami odlučujemo o tome, ali što kad su u pitanju naša djeca.
Da li bi dozvolili da vaše dijete, prve ljubavi isprobava sa nekim tko je druge vjere, rase, druge kulture općenito?
Često se susrečem u okolini s ljudima koji ni za živu glavu djetetu nebi dozvolili da ima vezu s nekim tko nije njihove nacionalnosti. Ali, ako se dijete zaljubi, sjetite se sebe sa svojim 15-16 godina, pa čak i mlađe u današnje doba, kad dolazi do prvih poljubaca, prva držanja za ruke i slično. Koliko je jedno dijete koje je rođeno davno nakon nekih određenih događaja spremno shvatiti vaš stav o tome. Jeste li u stanju djetetu zabraniti druženje s osobom druge nacionalnosti ili ste ipak dovoljno fleksibilni da ih pustite da sami odluće o tome? Živite li još u prošlosti i birate li 'pogodne' partere i društvo za svoju djecu?
Da li je uopće bitno ko smo i kojoj nacionalnosti ili vjeri pripadamo?
Moj stav o tome odavno je jasan svima koji me znaju. Nacionalnost, vjera, kultura, to su značajke koje nas obilježavaju ali ne i određuju tko smo i što smo. To je naš život...u kojoj kulturi se rodimo takvi ćemo biti ali to ne znaći da smo loši, dobri, ubice ili nešto deseto, zar ne? Svatko od nas ima srce i dušu, ima razmišljanja o tome što je pravo, a što krivo, imamo moralne vrijednosti koje nas uče, a koje su, ustvari jednake kod svake kutlture, što ne? Svi mi učimo o osnovnom moralnim vrijednostima, o bontonu i sličnom stvarima, znaći nebitno je u kojem vremenu i kojem dijelu zemlje smo rođeni, činjenica jest da smo svi ljudi.
Pa zašto onda ne dozvoliti svom djetetu da prve ljubavi upozna s nekim druge nacionalnosti ili vjere??
Zašto....hm, zato jer mnogi od nas još uvijek žive u prošlosti. ta prošlost neda nam da učimo djecu moralnim vrijednostima koje trebamo već ih učimo nećemu što nije u redu, da sude o nekome na osnovu nečega što ta osoba jedva da i zna. To nikako nije u redu. vrijeme je prošlo, pošlost treba ostaviti iza sebe, povijest u školi naučit će nas činjenice i na objektivan način obasniti neke stvari koje su bile. Nije na nama da na subjektivan način učimo djecu o stvarima koje su prošle.
Uzmimo i primjer danas.....puno se priča o izbjeglicama iz Sirije koje dolaze. Mišljenja po tom pitanju se razilaze, ali, uzmimo za primjer da se vaše dijete za godinu, dvije ili pet, zaljubi u jednog od tih izbjeglica...što onda? Pustiti ili intervenirati? Jeli bitnije vaše mišljenje o tom 'problemu' ili je bitnije da vaše dijete bude sretno i samo spozna karakter osobe koju voli?
Budimo realni, u večini slučajeva, prve ljubavi završe neslavno, to je tek upoznavanje s tim aspektom života, rijetko kad ima govora o nekoj ženidbi/udaji i osnivanju obitelji. Mislim, pričamo o djeci od 15-16 godina, dakle, to su prve ljubavi koje prolaze i ostaju u sječanju...jeste li sigurni da želite da ta sječanja budu loša zbog vaših zabrana i koječega na osnovu vašeg subjektivnog mišljenja ili ipak želite da vaše dijete jednog dana ima predivna sjećanja na svoju prvu ljubav?
Da li je stvarno tako bitno koje smo nacionalnosti ili vjere? Da li je stvarno bitno da li se molimo okrenuti na sjever ili jug ili se molimo ležeči u krevetu? Koliko je važno da vaše dijete nađe životnog partnera iste kulture, da li vam to jamči da će biti sretni??
Ne, ne jamči....koliko brakova poznajem koji su iste nacionalnosti i vjere pa nisu uspjeli, a isto tako poznajem ljude koji žive u braku sa osobom druge vjere i nacionalnosti i nema sretnijih ljudi od njih. Činjenica jest da sve to nije bitno, bitno je pronaći onog nekog tko će vam dati sigurnost, tko će biti s vama, u dobru i zlu, tko vas neće maltretirati, tko će vas maziti i paziti svaki dan, s kojim ćete se svađati i miriti, kojem čete reči 'budalo' i 'ljubavi moja'. Svemu tome i naša djeca trebaju težiti u potrazi za svojom osobom, ali to neće pronaći ako im je osnova traženja u tome da li je ove ili one nacionalnosti ili vjere Na taj način neće obratiti pozornost na bitne stvari u potrazi. Gledat će nešto što nimalo nije važno.
Jednom sam čitala saaavršenu knjigu, zove se 'Theovo putovanje', koliko god listova ta knjiga imala progutala sam ju u roku dva dana. Upravo uz nju sam potvrdila svoja razmišljanja o svim tim različitostima u svijetu. Inaće sam uvijek imala isto mišljenje, ali uz tu knjigu to isto mišljenje sam učvrstila još više.
Bez različitosti, svijet bi bio dosadan....da li se razlikujemo po boji kose, građi, vjeri ili nacionalnosti, sasvim je nebitno dok smo ljudi. Znaći, sve što jest bitno je da smo ČOVJEK, pošten, realan čovjek koji poznaje moralne vrijednosti, i koji poštuje sebe ali i svako drugo biće na ovoj zemlji. Tome trebamo težiti, učiti i našu djecu, a ne onom ko je koje vjere i nacionalnosti.
Učiti djecu da sude po tome ravno je tome da gradimo osobu koja mrzi, a mrziti nije nikada dobro. Naša djeca, kao i mi, mogu biti sretni bez obzira s kim živili, da li živimo sa onim tko je kao mi, ili živimo s nekim tko ima druge kulturološke navike.
Suživot različitih kultura, prihvaćanje jedni drugih bez obzira na kulturu i obićaje, može ovaj svijet učiniti puno boljim mjstom za život. Možda živim u oblacima ako mislim da je to moguće, ali, ako bi svatko od nas, na samo jedan trenutak stao na loptu i ne pitao nekoga tko je i što je, već sam stvorio mišljenje o toj osobi na osnovu toga kakva je osoba a ne odakle je, vjerujem da bi mnogi od nas shvatili o ćemu pričam. Dozvoliti djetetu da voli Njemca, Nizozemca, Muslimana, Hrvata, Srbina.....sasvim je svejedno koga voli dok ga ta druga osoba poštuje, dok su sretni zajedno pa makar i sa 15 godina ili u braku, nebitno, bitni smo mi kao ljudi, što nosimo unutar sebe a ne što nam piše tko smo na papiru......
Nema komentara:
Objavi komentar