Ne, nemam ja taj sindrom :D ja imam sindrom najmlađeg djeteta koji nema veze s mezimcem, mazom itd..ja sam posebna pjesma...al o tom drugom prilikom.
Naime, imam troje djece i moram priznati da sam primjetila da je moj srednji prasac na neku svoju stranu.....istraživam mjesecima taj tzv 'sindorm srednjeg djeteta' i iskreno, nailazim na više tumačenja.
Zanimljivo je da sam u jednom tekstu pronašla, citiram: 'Manje su zabrinuti i opušteniji baš kao i roditelji koji su s drugim djetetom imali više samopouzdanja. Dobro surađuju i glavni su diplomati u obitelji. Iznad svega jako su osjetljivi na potrebe i osjećaje svih oko sebe. Vrlo su prilagodljivi, uspoređuju se s drugima koji su sličnih godina. Vrlo realno gledaju na svoje talente i sposobnosti. Drugo rođeno dijete u obitelji vrlo često se fokusira na područje u kojem prvorođenac nije bio uspješan.'....nikako nije istina
U drugom tekstu pronašla sam ovo: 'Dva ključna momenta u porodici su rođenje prvog deteta i rođenje poslednjeg deteta(najčešće, porodični mezimac). S obzirom da se posebna pažnja poklanja ovoj deci, srednje dete često ispoljava određena ponašanja koja ukazuju na rivalstvo, ljubomoru, ugroženost i odbačenost. Ovo je u psihologiji priznato i poznato kao sindrom srednjeg deteta.' .....iskreno...ni ovo nije potpuna istina, bar ne kod mene.
Ali činjenica jest da postoji razlika i postoji to 'nešto' kod tog 'srednjeg djeteta'. Unatoč svim mojim istraživanjima, najviše sam se bazirala na psihološkim procjenama i ima neke poveznice koje vidim kod svog malog. Ali, također mislim da se ne može konkretno jedna definicija prilagoditi apsolutno svakom srednjem djetetu.
Npr, uzmimo za primjer prvi tekst: moj je suprotnost ovoj definiciji drugog djeteta, zabrinut je za svaku sitnicu, nije opušten, bar ne u početku, treba mu vremena za opuštanje, izrazito je oprezan s nepoznatim ljudima i u nepoznatim situacijama. Surađivanje?? Kod njega toga nema, ne mogu baš reći da voli surađivati. Prilagodljiv?? hahahaha, ovo me nasmijalo, naime, s mojim srednjim djetetom se radi i ponaša doslovno kao da 'šetate po jajima' izrazito oprezno, jer jedan krivi potez/korak i razbije se jaje i eto problema, a svi znamo kako je komplicirano pokupiti razbijeno, slinavo jaje s pločica u kuhinji, jel tak? Ali, ovo zadnje, realno gledanje na sposobnosti i talente...to svakako posjeduje, jako je realan i sam sa sobom zna za što je sposoban, koliko i na čemu treba poraditi, svjestan je svojih mana i vrlina i sukladno tome ih razvija. Ovo zadnje neću komentirati iz razloga što je svo troje mojih klinaca dobro u svim područjima, tj, nisu genijalci već imaju širok spektar tema i zanimacija i sve ih zanima, doduše, večina djece je takvo u samom startu, pa o posebnim talentima još ne želim razglabati.
Drugi tekst....ne bi se složila da se posebna pozornost poklanja prvorođencu i najmlađem...bar ne kod mene, iz osobnog iskustva ne volim dijeliti djecu na taj način, ustvari na ni jedan način. Međutim, unatoč tome što ih ne odvajam na taj način, neke osobine iz teksta on ima, a to su prvenstveno osječaj nesigurnosti i odbačenosti, zašto? Ne znam, čak sam mislila da možda ipak dijelim svoje klince i dugo dugo sam razmišljala o tome i pratila svoje ponašanje, ali na kraju sam došla do zaključka da ih stvarno ne dijelim i ne radim nikakvu razliku među njima. S druge strane nema ni traga kod njega rivalstvu ili ljubomori, dijeli sve, ljuboran nije niti malo, ne dolazi u obzir da se natječe sa rođenim bratom i sestrom.
Dakle, na kraju sam došla do zaključka da stvarno nemam pojma što je 'sindrom srednjeg djeteta' iako imam jednog takvog koji je stvarno nekad naporan, 'poseban', kako rekoh 'ko po jajima' se mora s njim.
za primjer....moram ga gledati u oči dok mi govori, ne dao mi Bog da radim nešto drugo il gledam negdi drugdi dok mi on nešto govori, moram gledati direkt u njega inače je gotovo, puca po šavovoima i eto problema kojeg moram riješavati sljedečih pola sata. Također, za svaki korak koji radi, odlazi na wc, ide piti, ide skinut tenisice, doslovno sve, on obavezno mora reči: 'mama idem...na wc, skinut cipele, piti' kad završi radnju obavezno kaže: 'mama gotov sam...pio sam, bio na wc-u...'
To mi je tak zanimljivo s njim. Svi drugi, promatrači uokolo njega proglase ga divljim i razmaženim, a istina je sasvim drugačija: on je najveća maza, najosjetljiviji, najviše vezan za mamu i tatu, najmirniji, najposlušniji, ali, kad njemu 'pukne' u glavu to 'nešto' to je to i gotovo.
Smatram, iz svog iskustva, da neka definicija srednjeg djeteta ne postoji, bar ne točna, ali, realno gledajuči, ta srednja djeca imaju 'ono nešto' što svima nama daje za pravo da pričamo o tom famoznom sindromu srednjeg djeteta. Osobno bi rekla da je to jednostavno njegova osobnost, ali nije samo to, činjenica da je 'dijete u sredini' ima neke veze, kakve točno, ne znam. Mislim da način na koji dijete doživljava svoj položaj u obitelji uvelike ovisi o roditeljima, najbližoj okolini i o odgoju, a vjerujem i o mnogim drugim, naizgled neprimjetnim faktorima. Ustvari, mislim da su prvenstveno okolina i same te puste definicije krivi za to 'nešto' kod srednjeg djeteta, jer roditelji već u startu razmišljaju o tome i prema tome se ravnaju.
Koliko god sam čak razmišljala o posjetu dječjem psihologu zbog njegovog ponašanja, jedno vrijeme sam sumnjala čak i na tourettov sindrom i na ko zna što sve ne, ali, sad mi je drago što sam sukladno savjetu našeg pedijatra pričekala, pripazila na svoje postupke, njegove postupke, drago mi je što sam obratila pozornost na ključne momente, što prethodi čudnim ponašajima mog djeteta. Sad znam da je on jednostavno tražio nešto, da li pažnju samo ili je bio nesiguran ili bilo što, ali nekako smo, tokom mjeseci i mjeseci našli zajednički jezik i sad se sporazumjevamo ekstra super, ok, ne još sasvim kak treba, još uvijek ima svojih žutih minuta ali veči dio vremena on nije samo srednje dijete sa nekim sindromom kojeg su definirali, on je jedno od troje klinaca u jednoj velikoj obitelji. I to je to, nema tu definicija, nema nekih posebnih procjena, jedino što je bitno jest naučiti 'pročitati' svoje dijete, na bilo koji način, pa čak i onda kad mislite da ste loša mama jer ne razumijete što vam dijete želi poručiti, što traži itd...ne obazirite se na ta crna razmišljanja, svako naizgled nemoguće ponašanje može se korigirati i bez posebnih knjiga i naputaka, ja čak nisam ni čitala knjige, baš nikakve, išla sam za svojim djetetom i na taj način došla na njegov put i evo, sad idemo zajedno :D
Nakon svega, osobno smatram da bilo kakvo etiketiranje djece nije dobro i nije zdravo za samo dijete, bilo to da je riječ o prvorođencu, srednjem djetetu ili najmlađem... Znam iz iskustva, ako išta mrzim onda je to kad mi sa 31 godinu govore: aaa, ti si najmlađa, ti si mamina i tatina maza' .... ne nisam, ja sam četvrto dijete u obitelji i to što sam najmlađa jedino znaći da imam starije sestre i brata, ništa drugo, to ne znaći da sam maza, da sam razmažena i da sam ne znam ni ja što. Kao što ne znaći da je moje srednje dijete puno nesigurnosti, rivalstva i ljubomore, to ne znači apsolutno ništa, bitno je kako se mi postavimo prema djetetu, razmaziti možete i najstarije i najmlađe jednako kao i srednje, dakle....zaboravite na sindrome srednjeg, mlađeg, starijeg, curice, dečka itd....nema sindroma, postoji samo dijete, jedno, dvoje, troje ili više i postoji ono nešto što veže svako dijete sa svojim roditeljima na poseban način i sukladno tome idemo i učimo što i kako, putem griješimo i ispravljamo, radimo kako najbolje znamo, a najbolje znamo mi sami uz neke usputne informacije koje eventualno pokupimo, ali nikako ne neke definicije koje određuju karakter djeteta, jer karakter djeteta izgrađujete vi, zajedno s njim tokom godina, od prvog dana nakon rođenja pa postepeno do odrasle dobi.
To je to...ima još ko problema sa svojim srednim dijetetom osim mene?? :D
Naime, imam troje djece i moram priznati da sam primjetila da je moj srednji prasac na neku svoju stranu.....istraživam mjesecima taj tzv 'sindorm srednjeg djeteta' i iskreno, nailazim na više tumačenja.
Zanimljivo je da sam u jednom tekstu pronašla, citiram: 'Manje su zabrinuti i opušteniji baš kao i roditelji koji su s drugim djetetom imali više samopouzdanja. Dobro surađuju i glavni su diplomati u obitelji. Iznad svega jako su osjetljivi na potrebe i osjećaje svih oko sebe. Vrlo su prilagodljivi, uspoređuju se s drugima koji su sličnih godina. Vrlo realno gledaju na svoje talente i sposobnosti. Drugo rođeno dijete u obitelji vrlo često se fokusira na područje u kojem prvorođenac nije bio uspješan.'....nikako nije istina
U drugom tekstu pronašla sam ovo: 'Dva ključna momenta u porodici su rođenje prvog deteta i rođenje poslednjeg deteta(najčešće, porodični mezimac). S obzirom da se posebna pažnja poklanja ovoj deci, srednje dete često ispoljava određena ponašanja koja ukazuju na rivalstvo, ljubomoru, ugroženost i odbačenost. Ovo je u psihologiji priznato i poznato kao sindrom srednjeg deteta.' .....iskreno...ni ovo nije potpuna istina, bar ne kod mene.
Ali činjenica jest da postoji razlika i postoji to 'nešto' kod tog 'srednjeg djeteta'. Unatoč svim mojim istraživanjima, najviše sam se bazirala na psihološkim procjenama i ima neke poveznice koje vidim kod svog malog. Ali, također mislim da se ne može konkretno jedna definicija prilagoditi apsolutno svakom srednjem djetetu.
Npr, uzmimo za primjer prvi tekst: moj je suprotnost ovoj definiciji drugog djeteta, zabrinut je za svaku sitnicu, nije opušten, bar ne u početku, treba mu vremena za opuštanje, izrazito je oprezan s nepoznatim ljudima i u nepoznatim situacijama. Surađivanje?? Kod njega toga nema, ne mogu baš reći da voli surađivati. Prilagodljiv?? hahahaha, ovo me nasmijalo, naime, s mojim srednjim djetetom se radi i ponaša doslovno kao da 'šetate po jajima' izrazito oprezno, jer jedan krivi potez/korak i razbije se jaje i eto problema, a svi znamo kako je komplicirano pokupiti razbijeno, slinavo jaje s pločica u kuhinji, jel tak? Ali, ovo zadnje, realno gledanje na sposobnosti i talente...to svakako posjeduje, jako je realan i sam sa sobom zna za što je sposoban, koliko i na čemu treba poraditi, svjestan je svojih mana i vrlina i sukladno tome ih razvija. Ovo zadnje neću komentirati iz razloga što je svo troje mojih klinaca dobro u svim područjima, tj, nisu genijalci već imaju širok spektar tema i zanimacija i sve ih zanima, doduše, večina djece je takvo u samom startu, pa o posebnim talentima još ne želim razglabati.
Drugi tekst....ne bi se složila da se posebna pozornost poklanja prvorođencu i najmlađem...bar ne kod mene, iz osobnog iskustva ne volim dijeliti djecu na taj način, ustvari na ni jedan način. Međutim, unatoč tome što ih ne odvajam na taj način, neke osobine iz teksta on ima, a to su prvenstveno osječaj nesigurnosti i odbačenosti, zašto? Ne znam, čak sam mislila da možda ipak dijelim svoje klince i dugo dugo sam razmišljala o tome i pratila svoje ponašanje, ali na kraju sam došla do zaključka da ih stvarno ne dijelim i ne radim nikakvu razliku među njima. S druge strane nema ni traga kod njega rivalstvu ili ljubomori, dijeli sve, ljuboran nije niti malo, ne dolazi u obzir da se natječe sa rođenim bratom i sestrom.
Dakle, na kraju sam došla do zaključka da stvarno nemam pojma što je 'sindrom srednjeg djeteta' iako imam jednog takvog koji je stvarno nekad naporan, 'poseban', kako rekoh 'ko po jajima' se mora s njim.
za primjer....moram ga gledati u oči dok mi govori, ne dao mi Bog da radim nešto drugo il gledam negdi drugdi dok mi on nešto govori, moram gledati direkt u njega inače je gotovo, puca po šavovoima i eto problema kojeg moram riješavati sljedečih pola sata. Također, za svaki korak koji radi, odlazi na wc, ide piti, ide skinut tenisice, doslovno sve, on obavezno mora reči: 'mama idem...na wc, skinut cipele, piti' kad završi radnju obavezno kaže: 'mama gotov sam...pio sam, bio na wc-u...'
To mi je tak zanimljivo s njim. Svi drugi, promatrači uokolo njega proglase ga divljim i razmaženim, a istina je sasvim drugačija: on je najveća maza, najosjetljiviji, najviše vezan za mamu i tatu, najmirniji, najposlušniji, ali, kad njemu 'pukne' u glavu to 'nešto' to je to i gotovo.
Smatram, iz svog iskustva, da neka definicija srednjeg djeteta ne postoji, bar ne točna, ali, realno gledajuči, ta srednja djeca imaju 'ono nešto' što svima nama daje za pravo da pričamo o tom famoznom sindromu srednjeg djeteta. Osobno bi rekla da je to jednostavno njegova osobnost, ali nije samo to, činjenica da je 'dijete u sredini' ima neke veze, kakve točno, ne znam. Mislim da način na koji dijete doživljava svoj položaj u obitelji uvelike ovisi o roditeljima, najbližoj okolini i o odgoju, a vjerujem i o mnogim drugim, naizgled neprimjetnim faktorima. Ustvari, mislim da su prvenstveno okolina i same te puste definicije krivi za to 'nešto' kod srednjeg djeteta, jer roditelji već u startu razmišljaju o tome i prema tome se ravnaju.
Koliko god sam čak razmišljala o posjetu dječjem psihologu zbog njegovog ponašanja, jedno vrijeme sam sumnjala čak i na tourettov sindrom i na ko zna što sve ne, ali, sad mi je drago što sam sukladno savjetu našeg pedijatra pričekala, pripazila na svoje postupke, njegove postupke, drago mi je što sam obratila pozornost na ključne momente, što prethodi čudnim ponašajima mog djeteta. Sad znam da je on jednostavno tražio nešto, da li pažnju samo ili je bio nesiguran ili bilo što, ali nekako smo, tokom mjeseci i mjeseci našli zajednički jezik i sad se sporazumjevamo ekstra super, ok, ne još sasvim kak treba, još uvijek ima svojih žutih minuta ali veči dio vremena on nije samo srednje dijete sa nekim sindromom kojeg su definirali, on je jedno od troje klinaca u jednoj velikoj obitelji. I to je to, nema tu definicija, nema nekih posebnih procjena, jedino što je bitno jest naučiti 'pročitati' svoje dijete, na bilo koji način, pa čak i onda kad mislite da ste loša mama jer ne razumijete što vam dijete želi poručiti, što traži itd...ne obazirite se na ta crna razmišljanja, svako naizgled nemoguće ponašanje može se korigirati i bez posebnih knjiga i naputaka, ja čak nisam ni čitala knjige, baš nikakve, išla sam za svojim djetetom i na taj način došla na njegov put i evo, sad idemo zajedno :D
Nakon svega, osobno smatram da bilo kakvo etiketiranje djece nije dobro i nije zdravo za samo dijete, bilo to da je riječ o prvorođencu, srednjem djetetu ili najmlađem... Znam iz iskustva, ako išta mrzim onda je to kad mi sa 31 godinu govore: aaa, ti si najmlađa, ti si mamina i tatina maza' .... ne nisam, ja sam četvrto dijete u obitelji i to što sam najmlađa jedino znaći da imam starije sestre i brata, ništa drugo, to ne znaći da sam maza, da sam razmažena i da sam ne znam ni ja što. Kao što ne znaći da je moje srednje dijete puno nesigurnosti, rivalstva i ljubomore, to ne znači apsolutno ništa, bitno je kako se mi postavimo prema djetetu, razmaziti možete i najstarije i najmlađe jednako kao i srednje, dakle....zaboravite na sindrome srednjeg, mlađeg, starijeg, curice, dečka itd....nema sindroma, postoji samo dijete, jedno, dvoje, troje ili više i postoji ono nešto što veže svako dijete sa svojim roditeljima na poseban način i sukladno tome idemo i učimo što i kako, putem griješimo i ispravljamo, radimo kako najbolje znamo, a najbolje znamo mi sami uz neke usputne informacije koje eventualno pokupimo, ali nikako ne neke definicije koje određuju karakter djeteta, jer karakter djeteta izgrađujete vi, zajedno s njim tokom godina, od prvog dana nakon rođenja pa postepeno do odrasle dobi.
To je to...ima još ko problema sa svojim srednim dijetetom osim mene?? :D
Nema komentara:
Objavi komentar