kakva sam ja to mama??

Vjerujem da je pitanje iz naslova ovog teksta svaka mama sebi postavila bezbroj puta, svaka čast ako je koja sad pomislia: 'neee, ja nisam nikada'......

Da vam budem iskrena, često se znam zapitati upravo to, kakva sam ja mama.

Znate što mi se često dogodi? Evo, baš danas, i jučer, da i prekjučer...ustvari u zadnjih 6 godina uglavnom svaki dan :D

Dakle, što mi se dogodilo.......radila sam svoje poslove, išla svojim putem, dok se moje troje hahara igralo, ništa posebno, uobičajeno provođenje vremena. Kad odjednom, taman kad sam otišla u kupaonu, eto vike i dreke, trese se zgrada, susjedi samo što ne pozovu socijalnu službu, jer dijete vrišti, toliko da nema drugog objašnjenja nego da ga neko kolje...ma što dijete vrišti?? Dvoje od troje, na sav glas.....brže bolje izlazim, zapinjem putem, jer, trbuh me malo zanosi jel, nemam baš neku dobru koordinaciju pokreta u ovom stanju u kojem jesam...zapnem u hodniku za kocku, opsujem, zapnem za kvaku o vrata, opsujem, okliznem na dio ceste od garaže, opsujem, dolazim u dnevni, imam osjećaj kao da sam prošla odprilike 200km trčeći bez stanke, maraton, uspuhana, kosa, nebi da me neko na struju uključio...mislim halo...to je svega 10 sekudni od vriske do mog dolaska, ali bitno da se meni u 10 sekundi izdogađalo sto stvari i da mi je sto misli prošlo kroz glavu....i, uglavnom, dođem ja do dnevnog i imam što viditi.....srednji sjedi na fotelji, najstariji reži, da, doslovno reži, ima uskoro 6 godina, a on reži ko pesek kad mu ideš uzeti kost, i uporno napada srednjeg koji sjedi, jer on kao ništa nije napravio, on samo sjedi, mažem mami oći, anđeo od djeteta.....a najmlađa? najmlađa stoji sa strane i vrišti ko operna pjevačica - moram priznat da joj zavidim na visokim tonovima koje može proizvesti, rijetkost je to čuti, fenomen - što da drugo radim nego da pitam što je bilo.....i naravno da čujem tri različite priće, svi su krivi, ali niko nije kriv.

Pa onda, smiruj jedno, smiruj drugo, ne daj da ovaj što reži uvati srednjeg, jer on je ko pit bul, kad zagrize ne pušta dok ne otkine komad, ovaj i dalje sjedi za to vrijeme, namlađa vidim ima ugriz na ruci, već popriličan, plav, ljepi, možeš protezu za zube skrojiti po njemu......ok, smirim ovo dvoje vrištavaca, okrenem se, krenem u kuhinju, kad eto, opet vriska, okrenem se kad srednji više ne sjedi, on sad leži na podu i lupa nogama??? U čem je sad pobogu problem??? Odprilike mi je trebalo 10-tak minuta dok i njega nisam smirila......i kad napokon jesam sve dovela u red, e onda sam sjela i duboko udahnila i nastavila dalje svojim putem a oni su se nastavili složno igrati kao naaaajbolja braća i sestra....

Ono što nisam pisala gore dok sam opisivala događaj jest ovo: čitavo to vrijeme, ok, nije to dugo trajalo, ali, dok je trajalo, moj tijek misli bio je komatozan.....došlo mi je da ih opalim po tintari, došlo mi je da ih izbacim kroz prozor, jedno po jedno, to sam im čak i rekla :D da, da, upravo tim riječima, rekla sam: smirite se više, izbacit ću vas kroz prozor.......došlo mi je da uzmem remen i nalemam ih kao naši stari što su radili, neću više reči što mi je kroz glavu prolazilo :D

Naravno, ništa od toga nisam napravila, ali....zapitala sam se: kakva sam ja to mama kad mi takve stvari padaju na pamet zbog 10 minuta nereda, istina tih 10 minuta meni su trajali kao vječnost, ali svejedno......reči ću vam kakva sam mama.....savršena za njih :D

Davno su prošla vremena kada sam razmišljala o sebi kao o lošoj mami samo zato jer mi takve stvari padaju napamet, ne sramim se ni reči, da dnevno izgubim živce sto puta, da nekad vrisnem tako da me čuje vjerojatno cili kvart, to su stvari koje me čine mamom, pravom, živom mamom iz stvarnog života, a ne iz nekog filma u kojem mama u takvim situacijama sa smješkom na licu duboko udahne - ne kužim uopće kak se može smješkati i udahnuti, probajte to napraviti, meni nikako ne uspjeva, jedino što uspijem je da izgledam izobličeno - zatim sjedne pored djece i mirnim im tonom objasni i porazgovara s njima...dajte molim vas....ajde probajte razgovarati sa djetetom koje ne čuje ni sebe uz buku koju proizvodi a kamoli mene ako mu mirnim tihim glasićem objašnjavam 'kako je on sigurno ljut nešto, i neka kaže zašto, pa će mama riješiti' i 'ti si veliki dečko/cura, znam da si ljut/a ali ne smiješ tako'....aha, sigurno pali, možda u filmovima ili crtićima, ali kod mene, nikako ne......

Dakle, koja je uopće poanta ovog mog posta??? Poanta je u tome, drage mame i buduće mame, da nema ništa loše u tome što poludite, izgubite živce i pomislite ili kažete kak ćete dijete izbacit kroz prozor - naravno, pod pretpostavkom da dijete ne ode stvarno kroz prozor - unatoč tim mislima i unatoč tim riječima upravo ste vi ta savršena, prava mama za svoje klince, i dok god to znate bit će sve u redu :D